description:
Slijepi telefonist,Tomislav Karlović, bio je i profesor povijesti i esperantist s velikim ugledom među slijepim esperantistima širom svijeta. Opredijelivši se nakon umirovljenja za svojevrsnu izolaciju, a napose, kada se 1995. povukao i iz aktivnog sudjelovanja u esperantskom pokretu, živio je i radio u miru svojega doma, pa je tako i otišao: tiho i gotovo nezapaženo. Malo nas je koji smo zadnjih godina s njim kontaktirali i koji smo znali da sve svoje vrijeme provodi u čitanju, pisanju i sređivanju životnih dojmova. Rezultat toga rada je više zbirki pjesama i svojevrsna autobiografija Drugi život" iz koje ponajviše saznajemo o njegovu životu i gledanju na život. Znali smo također da je imao određenih zdravstvenih problema, ali nismo ipak očekivali tako njegov nagli i nenadani odlazak, jer je u razgovorima koje smo s njim vodili neposredno prije tog kobnog 27. travnja djelovao veselo i bodro.
Tomislav Karlović rođen je 8. studenog 1924. u Siraču, nedaleko Daruvara. Oslijepio je u trećem razredu osnovne škole od eksplozivne naprave koju je iz djetinje znatiželje sam aktivirao. Sljepoću je teško prihvatio, što na mnogo mjesta u svojoj knjizi Drugi život" potkrepljuje mnogim pesimističkim, čak i vrlo mračnim komentarima. Evo samo jednog s početka knjige: "Upao sam u jednu drugu noć iz koje nije bilo povratka, a nije bilo ničega drugog u njoj osim praznine i zlih slutnji. Nastupila je vječna noć, gospodarica i nositeljica svih zala za mene, pred kojom su odbjegle i zvijezde, i sve ono o čemu sam mogao sanjati, maštati i čemu se nadati. Ta noć bila je moja smrt".
U Zavod za slijepe, u Ilici u Zagrebu, došao je 3. rujna 1936. i eksplozijom prekinuto školovanje nastavio upisom u treći razred. Braillevo pismo ga je odmah jako zainteresiralo pa ga je brzo naučio. Nakon toga, puno je pisao i čitao, tako da su čitanje i pisanje ostala njegova cjeloživotna opredjeljenja. Njegova sklonost čitanju i pisanju nije mogla ostati nezamjećenom od tadašnjeg vrlo sposobnog ravnatelja Zavoda Josipa Očka, pa ga on, iako još vrlo mladog, postavlja za knjižničara u Zavodu.
Školovanje Tomislav prekida 1941., početkom rata, i odlazi kući na selo. Iz knjiga koje je do tada pročitao saznao je o naprednim idejama te se opredjeljuje za antifašizam i te ideje zagovara među svojim sumještanima kao aktivni simpatizer narodnooslobodilačkog pokreta.
Nakon osnutka Udruženja slijepih Hrvatske, na čijoj je osnivačkoj skupštini 16. lipnja 1946. i sam sudjelovao, djeluje kao povjerenik Udruženja za područje kotara Daruvar i priprema osnivanje udruženja slijepih na tom području.
U Zagreb se vraća 1947. Kratko radi u radionici za proizvodnju četaka i košara te u kartonaži u Domu slijepih na Radničkoj cesti. Želio je, međutim, raditi na telefonskoj centrali, a želja mu se ispunjava 15. travnja 1948. kada dobiva posao telefonista u Ministarstvu poljoprivrede. Još jednu veliku želju u to je vrijeme imao mladi Tomislav Karlović - želio je nastaviti školovanje i dalje se obrazovati, jer je pročitao o uspjesima mnogih slijepih ljudi u inozemstvu. Do ovih spoznaja ponajprije je došao čitajući esperantske časopise i dopisujući se s mnogim, tada vrlo poznatim slijepim esperantistima. A esperanto, čije je ideje odmah prihvatio, naučio je već s trinaest godina i to mu je do kraja života ostala najveća ljubav. Donosim samo jedan kratak citat iz Drugog života" o esperantu i esperantskom pokretu: "Esperantski pokret predstavlja život i aktivnost koji bude nadu u bolju budućnost".
Čitajući Drugi život", ali i kroz razgovor s Tomislavom, stječemo dojam da je bio vrlo skeptičan prema mogućnostima i sposobnostima slijepih, no nasreću, takav nije bio i prema sebi i čini se da je u životu postigao sve što je zamislio. Tako je bilo i sa željom za školovanjem, jer ju je vrlo brzo i ostvario upisom najprije u Gimnaziju u Gundulićevoj ulici, a potom i u Večernju gimnaziju ratnih vojnih invalida. Nakon što je položio veliku maturu, upisao se na Filozofski fakultet i diplomirao 1959. U međuvremenu prešao je na posao telefonista u Javno tužilaštvo. Jedno vrijeme intenzivno se, u ime Gradskog odbora slijepih Zagreb, bavio poslovima zapošljavanja slijepih i pomogao pri zaposlenju mnogih, ali, došavši u sukob s nekim ljudima iz Udruženja, brzo se povukao i kasnije se više nije angažirao u Hrvatskom savezu slijepih.
Od 1960. zaposlio se u Školi učenika u privredi za slijepe, koja se tada nalazila na Radničkoj cesti 12, dakle u prostorima gdje je Tomislav i započeo svoj poratni put vrativši se u Zagreb. Predavao je predmete vezane za telefonsku tehniku. Kad su se spojile srednja i osnovna škola za slijepe i kad se srednja škola preselila u Kušlanovu 59a, predavao je povijest i predmete društvenog usmjerenja.
Tomislav Karlović jedan je od osnivača Udruženja slijepih esperantista Hrvatske (USEH) početkom 1971., a u esperantski je pokret aktivno ušao 1974., postavši predsjednikom USEH-a i sudionikom Međunarodnih kongresa slijepih esperantista. U jednom je mandatu obnašao dužnost predsjednika i potpredsjednika Međunarodnog saveza slijepih esperantista (LIBE) i stekao mnoge prijatelje u svijetu i sljedbenike u Hrvatskoj. Godine 2000., kada je rad USEH-a obnovljen, izabran je za počasnog i doživotnog predsjednika Udruženja. 4. studenog 2006. na 8. skupštini USEH je obilježio 35. obljetnicu osnutka i rada. U radu Skupštine sudjelovao je i naš Tomislav, te u kratkom obraćanju članovima Skupštine predstavio povijesni razvoj Udruženja. Bio je to njegov posljednji javni nastup i to baš među esperantistima, nakon gotovo 70 godina života s esperantom.
Slijepi esperantisti Hrvatske i mnogi slijepi esperantisti širom svijeta sjećat će se svog istomišljenika Tomislava Karlovića, odajući mu zasluženo priznanje za sudjelovanje u Pokretu!
