Na fotografiji je razred sa školskom pločom i s reljefnom taktilnom kartom obješenom na zid. U kutu se nalazi ormar, a na zidu vise tri fotografije. Prvi počeci škole za slijepe sežu u 1917. godinu kada je Veljko Ramadanović u Bizerti osnovao školu za slijepe. Škola se poslije prvog svjetskog rata preselila u Zemun u nekadašnje kasarne austrougarske vojske. Zgrade su prilagođene za potrebe osoba s invaliditetom. Nakon što je 1919. godine školu posjetio Kralj Aleksandar I. Karađorđević škola je nazvana njegovim imenom. Škola se dijelila na osnovnu školu koja je radila po redovnom nastavnom planu i programu te na trogodišnju zanatsku školu. 1920. godine škola postaje državna ustanova koju financira Ministarstvo prosvjete i socijalne politike. U školi je Ramadanović otvorio prvu tiskaru na brailleovom pismu (1920.godine) te knjižnicu "Nova svijetlost". 1939. osniva i Dom za doživotni smještaj odraslih slijepih pri školi. Tijekom II. svjetskog rata Škola je preseljena u Beograd, a od 1944. kada se vraća u Zemun. Nakon rata škola škola ponovo preuzima skrb o vojnicima koji su u ratu izgubili vid. U poslijeratnom periodu škola se postupno uključuje u redovan sustav odgoja i obrazovanja. Škola pored odgojnog rada, učenicima organizira smještaj, prehranu i preventivnu zdravstvenu zaštitu u Domu. U poslijeratnom periodu u skladu s reformama školstva i socijalističkog školskog sistema Škola je inicirala da se otvore i razredi za slabovide učenike. Od 1956. godine u školi je obnovljen pedagoški rad sa slijepom i gluhom djecom, a 1960. godine osnovani su i razredi za slijepu djecu s pridruženim teškoćama u razvoju.
This site uses cookies
We use cookies to track visits to our pages (Google Analytics) for the purpose of improving the pages.
The statistics are collected anonymously, and by accepting, you agree to the use of cookies.
Find out more