Ispred škole sjede, odnosno stoje u dva reda nastavnici i odgajatelji (ukupno 26) Prvi počeci škole za slijepe sežu u 1917. godinu kada je Veljko Ramadanović u Bizerti osnovao školu za slijepe. Škola se poslije prvog svjetskog rata preselila u Zemun u nekadašnje kasarne austrougarske vojske. Zgrade su prilagođene za potrebe osoba s invaliditetom. Nakon što je 1919. godine školu posjetio Kralj Aleksandar I. Karađorđević škola je nazvana njegovim imenom. Škola se dijelila na osnovnu školu koja je radila po redovnom nastavnom planu i programu te na trogodišnju zanatsku školu. U školi je Ramadanović otvorio prvu tiskaru na brailleovom pismu (1920.godine) te knjižnicu "Nova svijetlost". 1939. osniva i Dom za doživotni smještaj odraslih slijepih pri školi. Tijekom II. svjetskog rata Škola je preseljena u Beograd, a od 1944. kada se vraća u Zemun. Nakon rata škola škola ponovo preuzima skrb o vojnicima koji su u ratu izgubili vid. U poslijeratnom periodu škola se postupno uključuje u redovan sustav odgoja i obrazovanja. U 1920.godini škola je dobila status državne ustanove koju je financiralo Ministarstvo prosvjete i socijalne politike. Osnivač škole i prvi profesor Veljko Ramadanović unutar škole osnovao je: 1920. — Prvu Brajevu tiskaru i knjižnicu „Nova svetlost“. U školskoj tiskari tiskani su: udžbenici, notni zapisi, beletristika. Uz brajevu tiskaru postojala je i tiskara na crnom tisku. 1921. — Glazbenu školu 1922. — Odjel za izradu učila i nastavnih pomagala za slijepe 1923. — Gimnaziju za slijepe 1924. — Časopis za slijepe „Brajeva riznica“ i Esperantski klub „Nova lumo“ i „Društvo za zaštitu slepih devojaka“ 1926. — Predškolske odijele i tečaj za fizioterapeute-masere te prvi tečaj za osposobljavanje defektologa u Jugoslaviji. 1927. — Udrugu nastavnika za djecu s teškoćama u razvoju kraljevine Jugoslavije 1928. — Pokreće prvi defektološki časopis u Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji pod nazivom „Glas nedužnih“ i ediciju knjiga o obrazovanju djece s invaliditetom pod nazivom „Pedagoška biblioteka“. 1929. — Pokušaj osnivanja razreda za slabovidne učenike, ali i pored ponovljenih pokušaja 1931. i 1937. zbog nerazumijevanja nadležnih nije uspio. 1931. — Odjel za slijepo-gluhu djecu koji je imalo tri učenika. 1935. — Odjel za otklanjanje govornih poteškoća (prvi u Jugoslaviji) 1936. — Sveslavenski savez defektologa 1937. — Savez Slijepih intelektualaca i privrednika Kraljevine Jugoslavije i Sveslavenski savez slijepih. 1938. — Dom za doživotni smještaj odraslih slijepih s 400 mjesta smještenim uz školu. 1939. — Šahovski klub slijepih pitomaca „Napredak“ prvi klub takve vrste na Balkanu. Škola pored odgojnog rada, učenicima organizira smještaj, prehranu i preventivnu zdravstvenu zaštitu u Domu. U poslijeratnom periodu u skladu s reformama školstva i socijalističkog školskog sustava Škola je inicirala otvaranje razreda za slabovide učenike u školskoj godini 1954/55 u sklopu redovne osnovne škole u centru Beograda. Sa slabovidnim učenicima radili su defektolozi Đorđe i Radmila Žutić, a na raspolaganju su im bila i sva potrebna učila za slabovide učenike. Od 1956. godine u školi je obnovljen pedagoški rad sa slijepom i gluhom djecom, a 1960. godine osnovani su i razredi za slijepu djecu s pridruženim teškoćama u razvoju.
This site uses cookies
We use cookies to track visits to our pages (Google Analytics) for the purpose of improving the pages.
The statistics are collected anonymously, and by accepting, you agree to the use of cookies.
Find out more