Skupina od 24 žene koje su se bavile prepisivanjem knjiga na brajicu. Janez Kalan iz tadašnje udruge Dobrodelnost zamolio je Minku Skaberne da prihvati volontiranje za prepisivanje knjiga na brajici. Ona je na jesen 1917. posjetila Odilijin zavod u Grazu kako bi se tamo upoznala s načinima rada i tehnikom prepisivanja knjiga na brajicu. Nakon tog posjeta, u prostorijama društva Dobrodelnost održala je 1. ožujka 1918. predavanje o potrebi osnivanja zavoda za slijepe u Sloveniji i skrbi o slijepim osobama općenito. Posebno je isticala potrebu za osnivanjem knjižnice za slijepe i pozvala sve Slovence da se jave za ručno prepisivanje knjiga. Zalagala se za to da slijepe osobe moraju imati pristup literaturi na svom materinjem jeziku jer je smatrala da je to osnova opismenjavanja i obrazovanja. Uputila je pisma slovenskim književnicima s molbom da joj dopuste prepisivanje njihovih knjiga. U svibnju 1918. pisala je Ivanu Cankaru jednom od vodećih književnika slovenske moderne, na što joj je on odgovorio čestitanjem na tako uzvišenom i plemenitom zadatku. Tako je prva akcija prepisivanja knjiga održana već 1918. Oko 150 svezaka po 130 strana ili 60 izabranih djela slovenskih pisaca je prvi dio biblioteke koje su slovenske žene prepisale za zavod za slijepe. Godine 1919. sastavila je knjižicu Skrb za slijepe koju je izdalo društvo Dobrodelnost u Ljubljani. U toj knjižici je opisala na koji način bi se trebalo skrbiti o slijepima u zavodu gdje bi se trebali obrazovati djeca i odrasli slijepi a posebno slijepi ratni invalidi. U drugom dijelu napisala je izvještaj o osnivanju slovenske knjižnice za slijepe osobe. U Kuratoriju (zavoda) za slijepe bila joj je povjerena briga za knjižnicu kao i pedagoški nadzor nad osnovanim Zavodom za slijepe u Ljubljani.
Koristimo kolačiće
Koristimo kolačiće za praćenje posjećenosti naših stranica (Google Analytics) u svrhu poboljšanja stranica.
Statistika se prikuplja anonimno i prihvaćanjem pristajete na korištenje kolačića.
Saznaj više
