opis:
Knjiga je pisana engleskim jezikom, brajevim pismom. Mekano je uvezana i ima 29 dvostrano tiskanih listova.Naslov:The braille shorthand system. Kratkopis je karakterističan način pisanja Brailleova pisma koji omogućuje ekonomično zapisivanje teksta. Nastao je iz potrebe da se smanji glomaznost Brailleovih publikacija, da se olakša pisanje rukom te da se poveća brzina pisanja i čitanja Brailleova pisma. Kratkopis nije stenografija. U kratkopisu se koriste kratice za glasovne (slovne) supine, kratice za riječi (od jednog ili više znakova) kao i kratice za korijene riječi. U nekim jezicima poput francuskog kratkopisom se pušu i kratice za stalne izraze, fraze.
Broj kratica se razlikuje od jezika do jezika jer je uvjetovan strukturom jezika, odnosno bogatstvom deklinacijskih i i ostalih nastavaka. Najmanje kratica postoji u engleskom jeziku, a naviše u kratkopisu za francuski jezik. Njemački i hrvatski jezik imaju otprilike isti broj kratica u kratkopisu.
Najstariji kratkopis stvoren je 70-ih godina 19. stoljeća za engleski jezik, a 80-ih 19. Stoljeća kratkopis za francuski i njemački jezik. Svaki od njih je tijekom svog postojanja doživljavao različite promjene. S vremenom su stvoreni kratkopisi i u drugim zemljama, ali se nisu učvrstili kao standardno pismo za slijepe.
Pokušaj stvaranja kratkopisa u Hrvatskoj nalazimo poslije 2. svj. rata, kada su ga osmišljavali slijepi studenti u Zagrebu. Stanislav Šarić je izradio cjelovit sustav Brailleova kratkopisa, ali i stenografije. Kratkopis su usavršavali i drugi, poput Ivana Cvilindera i Tomislava Karlovića. U tadašnjoj državi su u Srbiji na kratkopisu radili autori Milan Ordagić i Krsto Milanović pa je 50-ih godina 20. stoljeća kao bolje rješenje prihvaćen njihov kratkopis. Kako je taj kratkopis imao puno nedostataka neprestano se usavršavao tako da je nastao posve nov sustav kratkopisa. Od tog vremena se na kratkopisu radi samo u Hrvatskoj, a sredinom 60-ih godina kratkopis se uvodi kao nastavni predmet u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ u Zagrebu. Na izradi kratkopisa bili su profesori te ustanove Milutin Šakić i Ivan Krznarić. Godine 1977. Hrvatski savez slijepih donosi odluku o uvođenju kratkopisa u sve svoje Brailleove publikacije. Kako je otpor oko uvođenju kratkopisa postajao jači, odlaskom tadašnjeg tajnika prof. Ante Sedića u mirovinu je definitivno dokinut, a 1987. se dogodilo isto u Centru „Vinko Bek“.
Rad na poboljšanju hrvatskog kratkopisa nastavlja Udruženje za unapređivanje obrazovanja slijepih i slabovidnih osoba koje je izradilo i novi priručnik.
Svi kratkopisi su po logici sustava vrlo slični, ali po postotku kraćenja postoje među njima male razlike. Postotak kraćenja u kratkopisima s etimološkim (korijenskim) krasopisima je nešto viši, dok je u jezicima s fonetskim pravopisom nešto niži.
Osnovu svakog kratkopisa čine kratice za glasovne (slovne) skupine, a sve ostale kratice predstavljaju nadogradnju.
U raspravama o korisnosti i potrebama kratkopisa često se čuje argument da nisu svi jezici pogodni za kratkopis, što nije točno.
Zašto krasopis nije do danas dobro prihvaćen u nerazvijenim državama poput Hrvatske je u tome što je nakladništvo bilo slabo razvijeno, slijepi se previše oslanjaju na druge tehnologije (audio knjige), a u školama nije bilo nastavnika koji bi se ozbiljnije bavili Brailleovim pismom i njegovim usavršavanjem. Činjenica je da slijepi pri zapisivanju koriste neku vrstu karatkopisa, ali vlastitog, što je lošije od korištenja bilo kojeg normiranog kratkopisnog sustava.
Prema literaturi: Ivan Krznarić, Kratkopis-da ili ne?, dostupno na https://www.savez-slijepih.hr/hr/clanak/kratkopis-da-ili-ne-437/
