nepoznat  (fotograf)

crno-bijela fotografija ; fotografija

Zemun

1958. g.

papir

fotografska

cjelina: v = 10 cm; š = 14,5 cm

Zbirka fotografija

5445

Ispred škole sjede, odnosno stoje u dva reda nastavnici i odgajatelji (ukupno 26)
Prvi počeci škole za slijepe sežu u 1917. godinu kada je Veljko Ramadanović u Bizerti osnovao školu za slijepe. Škola se poslije prvog svjetskog rata preselila u Zemun u nekadašnje kasarne austrougarske vojske. Zgrade su prilagođene za potrebe osoba s invaliditetom. Nakon što je 1919. godine školu posjetio Kralj Aleksandar I. Karađorđević škola je nazvana njegovim imenom. Škola se dijelila na osnovnu školu koja je radila po redovnom nastavnom planu i programu te na trogodišnju zanatsku školu. U školi je Ramadanović otvorio prvu tiskaru na brailleovom pismu (1920.godine) te knjižnicu "Nova svijetlost". 1939. osniva i Dom za doživotni smještaj odraslih slijepih pri školi. Tijekom II. svjetskog rata Škola je preseljena u Beograd, a od 1944. kada se vraća u Zemun. Nakon rata škola škola ponovo preuzima skrb o vojnicima koji su u ratu izgubili vid. U poslijeratnom periodu škola se postupno uključuje u redovan sustav odgoja i obrazovanja.
U 1920.godini škola je dobila status državne ustanove koju je financiralo Ministarstvo prosvjete i socijalne politike.
Osnivač škole i prvi profesor Veljko Ramadanović unutar škole osnovao je:
1920. — Prvu Brajevu tiskaru i knjižnicu „Nova svetlost“. U školskoj tiskari tiskani su: udžbenici, notni zapisi, beletristika. Uz brajevu tiskaru postojala je i tiskara na crnom tisku.
1921. — Glazbenu školu
1922. — Odjel za izradu učila i nastavnih pomagala za slijepe
1923. — Gimnaziju za slijepe
1924. — Časopis za slijepe „Brajeva riznica“ i Esperantski klub „Nova lumo“ i „Društvo za zaštitu slepih devojaka“
1926. — Predškolske odijele i tečaj za fizioterapeute-masere te prvi tečaj za osposobljavanje defektologa u Jugoslaviji.
1927. — Udrugu nastavnika za djecu s teškoćama u razvoju kraljevine Jugoslavije
1928. — Pokreće prvi defektološki časopis u Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji pod nazivom „Glas nedužnih“ i ediciju knjiga o obrazovanju djece s invaliditetom pod nazivom „Pedagoška biblioteka“.
1929. — Pokušaj osnivanja razreda za slabovidne učenike, ali i pored ponovljenih pokušaja 1931. i 1937. zbog nerazumijevanja nadležnih nije uspio.
1931. — Odjel za slijepo-gluhu djecu koji je imalo tri učenika.
1935. — Odjel za otklanjanje govornih poteškoća (prvi u Jugoslaviji)
1936. — Sveslavenski savez defektologa
1937. — Savez Slijepih intelektualaca i privrednika Kraljevine Jugoslavije i Sveslavenski savez slijepih.
1938. — Dom za doživotni smještaj odraslih slijepih s 400 mjesta smještenim uz školu.
1939. — Šahovski klub slijepih pitomaca „Napredak“ prvi klub takve vrste na Balkanu.
Škola pored odgojnog rada, učenicima organizira smještaj, prehranu i preventivnu zdravstvenu zaštitu u Domu. U poslijeratnom periodu u skladu s reformama školstva i socijalističkog školskog sustava Škola je inicirala otvaranje razreda za slabovide učenike u školskoj godini 1954/55 u sklopu redovne osnovne škole u centru Beograda. Sa slabovidnim učenicima radili su defektolozi Đorđe i Radmila Žutić, a na raspolaganju su im bila i sva potrebna učila za slabovide učenike.
Od 1956. godine u školi je obnovljen pedagoški rad sa slijepom i gluhom djecom, a 1960. godine osnovani su i razredi za slijepu djecu s pridruženim teškoćama u razvoju.